GECEMANSKE MISLI (4)

OBJAVLJENO:

Što smo bliži Bogu time smo više sami i više osijećamo beskrajnu samoću.

Najupečatljivija činjenica, a ujedno i za nas najveće ohrabrenje, jest Kristov “jauk” nad Jeruzalemom u Gecemanskom vrtu na križu. Vidjeti i čuti samoga Boga, koji je postao čovjekom, kako cvili i plače, žalosti se  i traži ohrabrenje. To je za nas veliki poticaj i najveća nutarnja snaga a u isto vrijeme neizmijerno duhovno utiješenje.

Krist nije neki stoički filozof ili fanatični revolucionar. On je čovjek krhk i slab, kao i svaki od nas. Zato u škripcu moralne i fizičke tjeskobe žalosti se i izazivlje  sažaljenje.. Taj užasni i misteriozni jauk je neshvatljiv i nevjerojatan. Ipak, Krist se žalosti i trpi jer u sebi sabire svu patnju cijeloga svijeta. Njegov jauk postaje moj jauk i njegov krik postaje moj  (naš) krik.

Isus je kušao sve –   i moje i tvoje moralne i fizičke patnje. Moja beskrajna samoća satkana je od žalosti – od gorkog i slatkog –  to je ona samoća ucviljenog Krista zbog ljubavi. (ljubav nije ljubljena)!

Skip to content