Što smo bliži Bogu time smo više sami i više osijećamo beskrajnu samoću.
Najupečatljivija činjenica, a ujedno i za nas najveće ohrabrenje, jest Kristov “jauk” nad Jeruzalemom u Gecemanskom vrtu na križu. Vidjeti i čuti samoga Boga, koji je postao čovjekom, kako cvili i plače, žalosti se i traži ohrabrenje. To je za nas veliki poticaj i najveća nutarnja snaga a u isto vrijeme neizmijerno duhovno utiješenje.
Krist nije neki stoički filozof ili fanatični revolucionar. On je čovjek krhk i slab, kao i svaki od nas. Zato u škripcu moralne i fizičke tjeskobe žalosti se i izazivlje sažaljenje.. Taj užasni i misteriozni jauk je neshvatljiv i nevjerojatan. Ipak, Krist se žalosti i trpi jer u sebi sabire svu patnju cijeloga svijeta. Njegov jauk postaje moj jauk i njegov krik postaje moj (naš) krik.
Isus je kušao sve – i moje i tvoje moralne i fizičke patnje. Moja beskrajna samoća satkana je od žalosti – od gorkog i slatkog – to je ona samoća ucviljenog Krista zbog ljubavi. (ljubav nije ljubljena)!