Sestre Milosrdnice sv. Vinka


Na teritoriju naše župe Uznesenja BDM  u samostanu sv. Josipa djeluju i žive tri redovnice Družbe sestara milosrdnica svetog Vinka Paulskoga zagrebačke provincije Bezgrješnog začeća. To su: S. Alma Ceković, voditeljica domaćinstva pri samostanu franjevaca konventualaca, s. Lidija Mahovlić, orguljašica i voditeljica župnog zbora i s. Valentina Klarić, sakristanka u župnoj crkvi i Kapeli Majke Božje. Svojim predanim radom sestre milosrdnice daju posebno ozračje i svjedočanstvo redovničkog života cijeloj našoj župi i na ponos su našem mjestu.

Družba sestara milosrdnica svetog Vinka Paulskoga

Utemeljitelj Družbe sestara milosrdnica je veliki apostol kršćanske ljubavi sv. Vinko Paulski (1581.-1660.). On je godine 1633. zajedno s Lujzom de Marillac osnovao u Parizu družbu Kćeri kršćanske ljubavi koja je preuzela skrb za osobe s ruba društva – za napuštenu djecu, za siromašne, bolesne, stare, zatočene. Time su po prvi put redovnice bile uključene u aktivni apostolat. Kako se broj Vinkovih kćeri iz godine u godinu povećavao, njihova se djelatnost s vremenom počela širiti i izvan Francuske – po Europi i svijetu. Danas je milosrdnička grana najbrojnija redovnička zajednica na svijetu, s mnogo svojih ogranaka, od kojih je jedan u Hrvatskoj.

Povijest hrvatskih milosrdnica započinje 5. rujna 1845. godine kada je iz austrijskoga Tirola, na poziv zagrebačkog biskupa Jurja Haulika, stiglo u Zagreb šest «bijelih sestara». Biskup Haulik, poslije nadbiskup i kardinal, bio je srcem i rodom Slovak, ali ljubio je Hrvatsku kao svoju drugu domovinu i zalagao se i kao biskup i kao banski namjesnik za prava hrvatskog naroda, za njegovu vjersku, kulturnu i gospodarsku obnovu. U sklopu tih nastojanja bio je i njegov poziv sestrama milosrdnicama iz Tirola da kao vrsne učiteljice i dobre bolničarke preuzmu rad u zagrebačkim školama koje su osnovane pod crkvenom upravom, te u bolnicama koje je tek trebalo osnovati. Za sestre je prethodno dao sagraditi crkvu i samostan, te su one odmah po svom dolasku u Zagreb mogle započeti s milosrdničkim apostolatom.

Prve sestre udarile su temelje dvjema najjačim Družbinim djelatnostima: odgojno-prosvjetnom radu u školama i njezi bolesnika i starih osoba u bolnicama i domovima.

Samostanska Ženska učiteljska škola u Zagrebu (1848.-1945.) dala je nekoliko tisuća vrsnih učiteljica, a Ženska realna gimnazija (1926.-1945.) pod geslom Pro Deo et Patria posijala je u stotinama mladih duša sjeme žive vjere i širokog obrazovanja. U pjestovalištima (čuvalištima), obdaništima, zabavištima i sirotištima sestrama je bio povjeren odgoj i skrb za najmlađe, a u raznim stručnim školama pouka i odgoj mladeži. Luč znanja sestre su pronijele ne samo Hrvatskom nego i izvan nje – po Bosni i Hercegovini, Srbiji, Bugarskoj, Turskoj, Albaniji …, ne zanemarivši pritom i apostolat kršćanskog odgoja.

Sav rad sestara protkan je dobrotvornošću. Godine 1847. otvorile su konvikt za siromašne djevojčice, a godine 1853. i konvikt za dječake. Mnoga školska djeca dobivala su besplatan ručak iz samostanske kuhinje, neka i svu opskrbu. Duhovna i tjelesna djela milosrđa nesebično su i s ljubavlju vršile u mnogim ubožnicama, domovima starih i nemoćnih, kaznionicama, a u ratnim vremenima zdušno su preuzimale dvorbu ranjenika i brinule se za siromašnu djecu i ratnu siročad.

Svoje služenje u bolnicama sestre su započele već 1846. godine, kada je u južnom krilu zagrebačkog samostana otvorena mala ženska bolnica s 12 kreveta. Tri godine poslije u toj su se bolnici liječile čak 243 bolesnice. Godine 1871. ta bolnica seli u nove prostore u Ilici, ali zbog sve većih potreba godine 1893. Družba započinje graditi veliku bolnicu na Vinogradskoj cesti. Ta gradnja, kao i gradnja bolnice u Zemunu (1887.) i Plovdivu u Bugarskoj (1924.) tražila je od sestara velika odricanja.

Osnovne djelatnosti sestre postupno proširuju. Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća preuzimaju brigu za kućanstvo gotovo u svim crkvenim zavodima u Zagrebu, a 1924. i u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu.

Godine 1858. počele su se baviti izradbom crkvenoga liturgijskog ruha kojim su opskrbljivale mnoge naše crkve i kapele.

Prvih 11 godina zagrebačka zajednica sestara pripadala je u upravnom pogledu Kući matici u Zamsu, a od godine 1856. kad se ona odjeljuje od Zamsa i postaje samostalnom Družbom, upravljaju njome superiori zajedno sa vrhovnim glavaricama. Godine 1922., dokida se služba superiora, te Družbom hrvatskih milosrdnica upravlja vrhovna poglavarica sa svojim vijećem. Tako do danas.

Kako je Družba svakim danom bivala sve brojnijom, 1930. godine, za audijencije koju je Časna majka Ignacija Pavičić imala kod pape Pija XI., Sv. Otac joj je savjetovao da se Družba podijeli na provincije. Do te je podjele došlo 1932. godine, kada je Družba imala 1560 sestara i 113 redovničkih zajednica. Najprije je, 3. siječnja 1932., osnovana Riječka provincija, a potom, 8. prosinca, Zagrebačka i Splitska provincija.

Poslije su vršene daljnje podjele: godine 1939. osnovana je Južnoamerička provincija koja se 1997. godine razdijelila na Argentinsku i Paragvajsku provinciju, a godine 1974. osnovana je Sarajevska provincija (danas Bosansko-hercegovačka provincija). Utemeljene su i tri delegature: Rimska (1959.), Sjevernoamerička (1963.-1999.) i Bugarska (1963.)

Godine 2006. sve provincije hrvatskog govornom područja upisane su u Evidenciju pravnih osoba Katoličke Crkve u RH pod ovim imenima:

PROVINCIJA BEZGREŠNOG ZAČEĆA BDM – ZAGREB

Na dan svog osnutka, 8. prosinca 1932. godine, Zagrebačka provincija Bezgrješnog začeća, imala je 1300 sestara i 89 redovničkih zajednica. One su vršile vrlo plodan apostolat:

a) prosvjetno-odgojnim radom na svim razinama: u školama, obdaništima, dječjim domovima i sirotištima,
b) zdravstveno-karitativnim radom u bolnicama, staračkim domovima i ostalim socijalnim ustanovama,
c) raznim aktivnostima u redovničkim kućama.

Nakon Drugog svjetskog rata život redovničkih zajednica poprima sasvim drugo lice. Oduzete su im brojne škole i odgojne ustanove, te velik dio imovine, čime je sestrama milosrdnicama bilo potpuno onemogućeno prosvjetno-odgojno djelovanje. Mnogo sestara ostalo je tada bez posla i morale su početi raditi u građanskom odijelu ili se uključiti u župski apostolat: katehizirati, voditi crkveno pjevanje, uređivati crkve i voditi kućanstva svećenicima i redovnicima.

Ipak na brojne molbe roditelja godine 1975. otvoren je u Kući matici u Zagrebu dječji vrtić. On je radio ilegalno tj. bez odobrenja sve do 1995. godine. Danas je on zakonski registriran i ima preko stotinu djece. Zahvaljujući novim društvenim prilikama, godine 1995. Družba obnavlja i svoju prosvjetnu djelatnost otvorivši u Zagrebu Žensku opću gimnaziju s pravom javnosti. Ta škola danas ima 350 učenica.

Oko 26 sestara s medicinskom stručnom spremom radi danas u bolnicama i staračkim domovima u Domovini i inozemstvu, dosta sestara vjeroučiteljice katehizira u školama i na župama, nekoliko sestara radi u raznim crkvenim ustanovama.

Tražeći nove oblike milosrdničkog djelovanja u duhu i potrebi vremena, stavile su veliko imanje i dvorac u Lovrećeni – Vrbovac na raspolaganje mladićima koji se molitvom i radom liječe od pogubnog utjecaja droge. U krugu samostana i po brojnim župama nastoje organizirati susrete djevojaka, da bi im kroz molitvu i meditaciju pomogle odabrati pravi životni put.

Danas ova Provincija ima 296 sestara i 29 sestarskih zajednica te 1 postulanticu, 1 kandidaticu, 1 sestru novakinju u prvoj godini novicijata.

Sestre ove provincije djeluju na području Zagrebačke nadbiskupije, Đakovačko-osječke nadbiskupije, Požeške, Varaždinske, Sisačke i Bjelovarsko-križevačke biskupije te izvan hrvatskih granica – u Sloveniji, Srbiji, Njemačkoj, Kanadi i SAD-u.

S. MARIJA TARZICIJA FOSIĆ

Među poznate osobe crkvenog glazbenog područja ubraja se ime S. Marije Tarzicije Fosić rođene 7. listopada 1895. u Molvama. S. M. Tarzicija je svoje prvo glazbeno obrazovanje stekla na glasoviru, da bi potom  nastavila s učenjem sviranja na violinini i orguljama kod s. Cecilijane Kobal, a te orgulja i kompozicije kod Franje Dugana starijeg i solo-pjevanja kod Nade Eder-Bertić. 1924. godine diplomirala je na Muzičkoj akademiji na današnjem VIII. odjelu kao profesorica glazbe za srednju školu.

Nakon studija s. Tarzicija je 30 godina radila kao profesorica glazbe na Ženskoj učiteljskoj školi sestara milosrdnica te na Ženskoj realnoj gimnaziji u Savskoj ulici u Zagrebu.

Nakon što je 1945. godine sestrama onemogućen daljni pedagoški rad u školama, glazbeno djelovanje s. Tarzicije ograničava se na vođenje zbora i sviranje orgulja, i to u Kući matici u Zagrebu, zatim u Sarajevu od 1947. do 1949., potom kraće vrijeme u Molvama, Gradecu i Zlarinu te konačno u Osijeku od 1951. do 1958. gdje je 11. studenoga i preminula.

Skladateljski opus s. Tarzicije, uz nekoliko instrumentalnih djela (Preludij za orgulje, 2 ronda za glasovir i četiri gudačka kvarteta), uglavnom se sastoji od vokalnih, pretežno zborskih djela uz orguljsku pratnju. Sačuvane su 4 mise, oko 20 moteta, 2 litanije, velik broj liturgijskih popijevaka te prigodnih čestitnih pjesama. Radeći s mladima u Učiteljskoj školi za brojne je prigode za njih skladala samostalne kompozicije kao i napjeve u okviru igrokaza.

© Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije Molve | Dizajn: NiV