Nekoliko poticaja iz molvarskog prikaza Kristova rođenja
Svakim prikazom Kristova rođenja nastoji se promatrača uvući u događaj dolaska na svijet Onoga koji je imao doći. Svake jaslice govore o Onome tko je u njima ležao, o samome Kristu. Jasno je da i najobičniji prikaz jaslica želi potaknuti promatrača na razmišljanje o okolnostima Kristova rođenja. To je u konačnici bila i glavna namjera sv. Franje Asiškoga koji je davne 1223. godine u malom talijanskom mjestu Grecciu uprizorio Kristovo rođenje. Svetac iz Asiza jednostavno želi prikazati uvjete u kojima se Krist rodio, ali isto tako u ljudima probuditi svijest o važnosti ovoga povijesnog događaja. Franjo je nastojao uvući ljude svoga vremena u radost i mir događaja Kristova rođenja. Napominju životopisci da je u tome Asižanin svakako i uspio. Franjo je htio duhom otputovati u Betlehem, ali i druge pozvati na put duha prema mjestu Kristova rođenja. Zapravo, Franjo priređuje jaslice jer je, kako napisa jedan od njegovih životopisaca Toma Čelanski, „Dijete Isus bilo zaboravljeno u srcima mnogih u kojima je djelovanjem milosti po njegovu sluzi Franji bilo probuđeno i duboko utisnuto u vjerno pamćenje.” Upravo je to smisao i svih prikaza Kristova rođenja po našim crkvama: posvijestiti važnost Kristova ulaska u povijest. Jaslicama se želi otrgnuti Boga iz zaborava i učiniti sve kako bi se iznova dogodio Betlehem. Jaslicama se nastoji pokazati neobičnost Božjega dolaska u najobičnijim uvjetima ljudske povijesti. Vjerojatno je slična nakana vodila i fra Zdravka Tubu, župnika i gvardijana, koji je na originalan način priredio jaslice u župnoj crkvi i u marijanskom svetištu u Molvama. Budući da svaki prikaz ima svoje vlastitosti i posebnosti, pokušajmo zastati pred molvarskim jaslicama i zapitajmo se što nam one poručuju.
Kroz pustinju do Boga
Na prvi je pogled lako uočiti da su ovogodišnje molvarske jaslice zamišljene vrlo jednostavno. Radi se o dvodijelnoj kompoziciji sastavljenoj od pustinje u kojoj nema života i od oaze u kojoj se nalazi mjesto Kristova rođenja. Dobro je znati da pustinja u Bibliji ima razna značenja. Ona je mjesto posebne Božje brige za narod koji ide prema Obećanoj zemlji. Na taj način pustinja postaje mjesto Božje zauzete ljubavi za narod. Koliko je pustinja mjesto susreta s Bogom, najbolje svjedoči i boravak Ivana Krstitelja u pustinji, ali i Isusov odlazak u pustinju. Biti u pustinji znači osloboditi se nepotrebnih odnosa, dovesti u red vlastitu nutrinu i posvetiti se važnim stvarima. Međutim, pustinja je u Starom zavjetu i mjesto nevjere naroda koji otpada od Boga, mrmlja na njega i traži druge bogove. Prema tome, pustinja je i mjesto kušnje za cijeli narod. Ona je također prostor u kojem se u pitanje dovodi i sâma vjera u Boga; ona je svakako i mjesto za postavljanje svih važnijih životnih pitanja. I više je nego poznato da je i sâm Isus Krist tijekom svoga četrdesetodnevnoga boravka bio u više navrata kušan u pustinji (usp. Mt 4,1–11). Isusova pustinja predstavlja njegovu borbu sa zlom, ali i njegovo prijanjanje uz Oca. Gledajući biblijski pustinja je također mjesto u kojem se pojedine osobe pripremaju za vlastito poslanje. To ne vrijedi samo za Ivana Krstitelja i za Isusa, nego i za Pavla, Iliju i Mojsija. Njihov odlazak i boravak u pustinji osposobio ih je za ono što je tek uslijedilo. Iz ovoga je jasno da pustinja u Bibliji ima razna značenja. U svakom slučaju pustinja se u Bibliji može shvatiti kao put prema Bogu. Iako se radi o kušnjama i poteškoćama, prolaziti pustinjom ipak znači doživjeti Božju brigu i njegovo zauzimanje za svoje unatoč njihovim lutanjima i nevjerama.
Pustinja kao mjesto bez Boga
Ako se vratimo na prikaz jaslica u molvarskoj župnoj crkvi, uočit ćemo da pustinja u ovom prikazu ima vrlo jasno značenje. Pustinja je jednoznačna. Biti u pustinji znači biti bez Boga. Tamo gdje nema Boga, nema života. Ako se Boga izbaci iz sredine, stvara se pustinja. Svijet se bez Boga suši. Čak štoviše, svijet bez Boga je posvema opustošen svijet. Svijet bez Boga postaje opasno mjesto i za samoga čovjeka jednako kao što je pustinja nepredvidljiva i opasna za sve one koji kroče po njoj. Čini se da u odnosima u kojima se Boga stavilo na margine, nastaju teško podnosivi uvjeti suživota. Poznato je da u pustinji preživljava samo ono što se može prilagoditi teškim uvjetima. To itekako svjedoče i pustinjske životinje koje imaju sposobnost prilagodbe na teške uvjete. Iz toga razloga ovaj dio jaslica govori o čovjeku koji se namjerno odlučuje za život bez Boga. Biti bez Boga čini čovjekov život neizdrživim, a uvjeti života postaju gotovo nečovječnima, a katkada čak i pogubnima. Život bez Boga može nerijetko voditi u besmisao, koji se ponajviše vidi u životu u očaju i tjeskobi. Biti u pustinji, stoga, znači živjeti kao da Boga nema, ne baviti se njime. Pustinja može predstavljati i ravnodušnost čovjeka našega vremena u odnosu na samoga Boga. Možda je najveća tragedija našega vremena u tome što se čovjek Bogom uopće i ne bavi. Gledajući iz kršćanskoga kuta gledanja, možda je pustinja u kojoj živi čovjek našega vremena uzrok mnogim opustošenim ljudskim životima, ali i opustjelim međuljudskim odnosima. Možda je i gubitak smisla samo jedan od jasnih pokazatelja da je Bog ‘napustio svijet’. Biti prepušten samome sebi je možda najteži oblik života u pustinjama našega vremena. Možda je i žega dana koja pritišće čovjeka našega vremena još jača i opasnija jer se oslanja samo na svoje snage. Možda je i žeđ čovjeka našega vremena još teže utažiti, jer ne žeđa za Bogom i misli da se može napojiti onim izvorima koje je sâm stvorio. Možda je….
Pustinja kao mjesto nade
Ovakav pristup duhovnoj situaciji našega vremena bi u najmanju ruku vodio u očaj da poruka molvarskih jaslica nije ipak ispunjena tolikom potrebnom nadom. Jaslice šalju jasnu poruku nade jer su pustinja kao mjesto bez Boga i oaza kao mjesto Božje prisutnosti međusobno povezane. One nisu strogo odijeljene, nego su štoviše posvema otvorene jedna drugoj. Može se prijeći iz jednoga dijela u drugi i obrnuto. Iz pustinje se lako može doći do Boga koji se smjestio u zelenilom i obiljem ispunjenu oazu, a isto tako je moguće ostaviti Boga i pobjeći u vlastite pustinje. Čovjek koji se svjesno opredijelio za život bez Boga nije konačno osuđen na život bez Boga. Biti bez Boga nije konačna sudbina pojedinca, jer je Bog toliko dobar da uvijek ostaje otvoren svakome čovjeku. U konačnici, na čovjeku je opredijeliti se. Time što je Bog postao čovjekom, već je očito pokazao da se odlučio za čovjeka. Molvarske jaslice poručuju čovjeku koji se naviknuo na ‘život u pustinji’ da je i njemu otvoren pristup Bogu. Moguće je doći do Boga, jer je On i dalje prisutan u svijetu. Čak štoviše, Bog nije dezerterski pobjegao iz svijeta, nego je i dalje prisutan u svima povijesnim zbivanjima. Osim toga, ne samo da je moguće prijeći iz pustinje u oazu, nego je, nažalost, uvijek moguće napustiti Boga i otići u pustinju. Time je realno opisan život jednoga vjernika. Događa se i čovjeku koji je našao Boga da ga, zbog kojekakvih razloga, napusti i ponovno se uputi neizvjesnim pustinjskim stazama. Dakle, u prikazu jaslica ipak prevladava nada da će prije čovjek iz pustinje doći do oaze, nego da će čovjek koji je u ‘oazi’ našao Boga napustiti Onoga koga je pronašao. Promatranjem jaslica stvara se dojam da je itekako istina ono što piše u Jakovljevoj poslanici: „Približite se Bogu i Bog će približiti vama.“ (Jak 4,8) Možda je i to jedna o glavnih božićnih poruka: Bog se nije više mogao približiti čovjeku od toga da je uzeo ljudsko tijelo. Time što je postao čovjekom, Bog je u Isusu Kristu pokazao čovjeku svih vremena svoju konkretnu blizinu.
Nada koju je moguće iščitati iz molvarskoga prikaza jaslica vidi se u okrenutosti figura koje iz pustinje dolaze prema mjestu Kristova rođenja. Figure trojica mudraca prolaze pustinjom, dolaze izdaleka. Prolazeći pustinjom oni se ne zadržavaju u njoj, jer imaju konačni cilj putovanja. Mudraci žele doći do Boga. Oni također pokazuju da je ljudski život uvijek hodočašće. Živjeti znači biti na putu. Čovjek umire kad prestane gledati naprijed i kretati se prema nekom cilju. Hodanje mudraca nije besciljno jer oni svjesno hodaju prema Bogu. Njihovo krajnje odredište je susret s Bogom. Oni traže smisao, a njihov hod u traženju smisla dodatno je pojačan osvijetljenošću njihovih lica. Jedino što je osvijetljeno u pustinji upravo su lica onih koji traže Boga. Time se želi reći da Bog onomu koji istinski traži smisao, daje dovoljno svjetla. Onomu koji traži Boga, obasjana je životna staza, pa makar prolazio i kroz pustinju u kojoj nije moguće ostaviti nikakve tragove. Jedino što se od čovjeka traži jest traženje, a Bog će na putu osigurati i dovoljno svjetla i itekako jasnih putokaza. U skladu s time, pustinja je prikazana kao jedna dionica života u kojoj čovjek stvarno čezne doći do Boga. Iskustvo nam govori da, ako u nečijem srcu prebiva istinska čežnja za Bogom, u takvom srcu Bog daje svjetla i u najmračnijim noćima. Mudraci nas potiču da bi trebalo i u najvećoj tami života neumorno slijediti zvijezdu koja će pokazati put do Boga (usp. Mt 2,7), baš kao što je pokazala i njima. Krist dolazi onima koji „mrkli kraj smrti obitavahu“ (Mt 4,16). On je žarka svjetlost kako oni koji Boga traže ne bi ostali „u tmini i sjeni smrtnoj“ (Lk 1,79). Jasno je da je Isus Krist predstavljen kao „svjetlo [koje] u tami svijetli i tama ga ne obuze.“ (Iv 1,5) Nadalje, mudraci koji prolaze pustinjom pokazuju da Boga ne traže samo oni koji su mu blizu, nego svojim primjerom svjedoče i stalnu Božja otvorenost svima, pa čak i onima dalekima. Ovdje se ne postavlja pitanje zašto je netko daleko od Boga, nego se pokazuje Božje biti-otvoren drugome. Bog ne želi biti blizu samo onima koji se u njegovoj blizini ‘osjećaju doma’, koji su mu i kojima je on domaći, nego i onima koji dolaze izdaleka. Boga traže i stranci utjelovljeni u trojici mudraca, jer Bog, uistinu, nikome nije daleko. Ne može Onaj koji je sve stvorio biti daleko od vlastitoga djela. Nemoguće je da Stvoritelj nije blizu svemu stvorenome. On je, rekao bi Augustin, bliži čovjeku negoli čovjek sâm sebi. Njega može svatko naći ako se uputi njegovim putem. Dakle, pustinja u molvarskom prikazu Kristova rođenja nije samo tvrdnja da mnogi žive bez Boga, što je, nažalost, notorna činjenica u životu mnogih ljudi našega vremena, nego se time pokazuje čvrsto uvjerenje da Bog čovjeka ‘čupa’ iz pustinje kako bi ga nahranio, odmorio i rasteretio svojim dolaskom u svijet. Bog je, u konačnici, postao čovjekom da bi se učinio njegovim suputnikom. Bog je uzeo ljudsko tijelo kako bi čovjeku pokazao blizinu u svim njegovim pustinjama. Bog se utjelovio kako čovjek ne bi bio osuđen na nezamislivo teške uvjete pustinjskoga života i nesnosivu žegu osamljenosti. Bog se, konačno, učinio, hodočasnikom kako nijedan čovjek ne bi cijeli životni put proveo po bespućima pustinje, nego kako bi došao do smisla.
Bog i (iz)obilje
Drugi dio molvarskih jaslica, koji zapravo i dominira cijelom kompozicijom, prikazuje Kristovo rođenje u oazi. Oaza je predstavljena kao potpuna suprotnost pustinji. Tko nije prošao pustinju, ne zna kako je kada se dođe u oazu. Tko nije prošao nemir, nikada do kraja neće moći dovoljno cijeniti mir. Tko se nikada nije izložio snažnim udarcima vjetra, teško može znati kako je u zavjetrini. Ako je pustinja mjesto bez Boga, onda je zeleni vrt u kojem je smještena scena Kristova rođenja mjesto Božje prisutnosti. Iz toga razloga je oaza prepuna zelenila. U njoj vlada život. Dovoljno je svjetla, a čini se da je zemlja toliko plodna da nikome ništa ne nedostaje. Dok se u pustinji nalaze samo mudraci koji samo žurno i ciljano prolaze pustinjom kako bi došli do Boga, u oazi se nalazi više figura. Ona je ugodno mjesto ne samo pastirima koji čuvaju svoja stada i koji postaju prvi svjedoci Božjega dolaska (usp. Lk 2, 8-12), nego postaje mjestom koje Bog odabire kako bi pokazao (iz)obilje ljubavi kojom nam je dao do znanja da zemlja nije samo dolina smrti kojom valja proći (Ps 23,4), nego i mjesto u kojem vlada život, svjetlo i sklad. Ono što vrt u odnosu na pustinju čini posebnim nije samo zelenilo, nego svijest o stvarnom Božjem dolasku u svijet. Svijet je mjesto ugodno za život i suživot, jer je u njemu i danas moguće susresti Boga. Da je Bog stvorio svijet i prepusti ga samo čovjeku, sigurno bi na svijetu posvema nestalo zelenila. Svijet bi bez Boga postao jedna velika pustinja. Osim toga, dobro je primijetiti da je mjesto Kristova rođenja u molvarskom prikazu jaslica smješteno upravo u vrt, kako bi nas se podsjetilo na edenski vrt (usp. Post 2,8) u kojem je bilo života, a u kojem je oblikovana i kruna svega stvorenoga – čovjek. Povezivanjem vrta Kristova rođenja s edenskim vrtom želi se poručiti da Bog postaje čovjekom kako bi obnovio ljudsko dostojanstvo. Obnoviti čovjeka mogao je samo Onaj koji ga je i stvorio. Samo je Stvoritelju moguće obnoviti vlastito stvorenje. Stoga ne čudi tvrdnja sv. Bonaventure, velikoga franjevačkoga teologa iz 13. stoljeća, da najprikladniji način kako obnoviti cijeli svemir uključuje Božju odluku postati čovjekom, jer „nije manje obnoviti stvorene stvari negoli stvoriti ih.“ Isto tako, vrt u kojem se po molvarskom prikazu smjestilo Kristovo rođenje podsjeća promatrača i na vrt u kojem se po Ivanovom evanđelju nalazio i Kristov grob (usp. Iv 19,42), a u kojem se kasnije dogodilo i uskrsnuće. Time se možda želi poručiti da Krist „za nas trpi čim se rodi“, kako ispravno pjeva stara hrvatska božićna pjesma. Krhko tijelo Djeteta iz Betlehema identično je onom Kristovu tijelu koje je visilo na drvetu križa, koje je pokopano, ali i slavno uskrsnulo. Nadalje, Bog uzima tijelo ne samo kako bi obnovio ljudsko dostojanstvo, pokazao svetost ljudskoga tijela i otkrio konačan smisao ljudske povijesti, nego također kako bi nagovijestio da će preobraziti ovo naše „tijelo i suobličiti ga tijelu svome slavnome.“ (Fil 3,21) Bog je obukao ruho tijela kako bi čovjeka zaodjenuo vječnošću. Prema tome, molvarski prikaz Kristova rođenja nas potiče da u Djetetu iz Betlehema prepoznamo Boga, „koji s neba siđe radi puka svoga“, kako pjeva hrvatski narod u božićnom vremenu. Bog je svojim dolaskom u obličju ljudskoga tijela pokazao da će sve stvoreno biti preobraženo, ali i da konačna sudbina čovjeka nije u ništavilu i crnilu zemlje, nego u trajnom zajedništvu s njim.
Crkva – štala Kristova rođenja
Gdje se Isus danas rađa? Gdje je uopće moguće (pro)naći Boga? Autor ovih jaslica fra Zdravko Tuba nalazi jednostavan odgovor na tako složeno pitanje. Isus se uvijek iznova rađa u Crkvi i u crkvama. Tko želi naći Boga, naći će ga u euharistiji. Ovaj se odgovor krije u jednostavnom rješenju: mjesto Kristova rođenja je smješteno upravo u crkvu. I to ne u bilo kakvu crkvu, nego u crkvu u kojoj se svakodnevno slavi sveta misa. Ne radi se, naime, o bilo kakvoj crkvi, nego o konkretnoj crkvi u mjestu u kojem se živi. Na taj način svaka crkva u smislu građevine, ali i Crkva kao trajno Kristovo tijelo, i danas može biti štala njegova rođenja. Ako se Krist rađa u cijeloj Crkvi i u svim, pa i najmanjim, najzapuštenijim i najjednostavnijim crkvama diljem svijeta, onda svaki oltar, slikovito govoreći, predstavlja jasle u kojima se blaguje sâmoga Krista. Kad je Franjo Asiški davne 1223. godine priredio jaslice, tako ih je oblikovao da se u njihovoj neposrednoj blizini slavila euharistija. Franjine su jasle bile prazne, u njima nije bilo figure Djeteta Isusa, kako bi svima pokazao da se stvarni Božji dolazak događa upravo u euharistiji. Jasno je da se Krist istinski i danas rađa upravo na oltaru, a euharistija nije samo sjećanje na davni povijesni događaj Božjega dolaska u svijet, nego trajni Kristov dolazak među ljude. Bog se uvijek iznova rađa u slavlju euharistije u kojoj postaje toliko blizak čovjeku krijući se u tajni kruha, a istovremeno ostaje toliko slabašan i krhak. Oltar je moguće usporediti s jaslama u kojima se Krist daje kao hrana svima, a Crkvu je prikladno zamisliti i kao štalu u koju, unatoč svim prljavštinama, smradu i neredu onih koji joj pripadaju, Bog uvijek iznova i neumorno dolazi. Možda se i najveća Kristova poniznost i izobilje njegove ljubavi vidi u tome što On ne odustaje od nijednoga uda svoga tijela, nego ga „hrani i njeguje“ (Ef 5,29) ne bilo čime, nego samim sobom. I na kraju, bl. Carlo Acutis je jednom zgodom, govoreći o stvarnoj Kristovoj prisutnosti u svim crkvama i razmišljajući o tajni Kristove muke, smrti i uskrsnuća, rekao: „Jeruzalem je pred našim vratima.“ Time je htio reći da nije nužno ići tako daleko da bi se susrelo Krista. Dovoljno je otići u obližnju crkvu i sudjelovati u misnom slavlju, kako bi se bilo s Kristom. Koristeći Carlove riječi mogli bismo reći da je Betlehem pred našim vratima! Crkva je Betlehem našega vremena! Betlehem je u našim crkvama i na našim oltarima. I danas je moguće, unatoč svim pustinjama, pustošenjima i žegama, Boga pronaći u oazama naših mjestâ, a to su upravo crkve u kojima se događa Kristovo rađanje, ali i u cijeloj Crkvi koja će zauvijek ostati mjesto trajnoga Božjega prodora u svijet.
Autor jaslica: fra Zdravko Tuba
Fotorgraf: Đuro Grčič
Tekst: fra Milan Gelo
