Isusov način govora podrazumijeva dosta jasno viđenje svijeta. Možemo ga sažeti ovako: sadašnje je vrijeme kao duga noć, a život koji u njemu provodimo sliči na san; burne djelatnosti koje u njemu izvodimo zapravo su sanjanje. Naš život odražava neke vrlo jasne značajke sna. Prva je kratkoća. San se događa izvan vremena. Pazite. U snu stvari ne traju kao u stvarnosti. Situacije koje bi zahtjevale dane i tjedne, u snu se zbivaju nekoliko minuta. Ponekad na san dođe čega sadržaj zabrinjava, u stvarnosti, i po čitave dane. Prenete se najednom, pogledate sat i otkrijete kako ste spavali tek desetak minuta. To je slika našega života: kad ostari, čovjek se obazre natrag i dobije dojam da mu je čitav život bio tek dašak.
Druga je značajka nestvarnost ili ispraznost. Netko može sanjati kako se nalazi na nekoj gozbi, jede i pije do sitosti, probudi se i otkrije da je sasvim gladan. Neki siromah jedne noći sanja da se obogatio. Kliče u snu, šepiri se, čak i vlastitog oca prezire praveći se da ga ne prepoznaje. Kad se probudi, otkrije da je siromašan kao što je bio i ranije. Tako se dogodi i kad se iziđe iz sna ovoga života. Neko je ovamo dolje bio toliko bogat da se od bogastva gušio, ali kad umre nađe se u položaju onoga siromaha koji se probudio nakon što je sanjao da se obogatio. Što mu ostaje od svega njegova bogastva, ako ga nije razborito koristio. Prijatelji! Vrijedi samo ono što smo dali, darovali.
San ima jednu značajku koja se ne primjenjuje na život, a to je odsutnost odgovornosti. Ti možeš u snu ubiti ili ukrasti. Probudiš se nema ni traga grijehu. Tvoja svjedodžba o ćudorenom ponašanju nije okaljana, ne moraš plaćati nikakve kazne za prekršaj. Znamo dobro da u životu nije tako. Ono što netko čini u životu ostavlja traga, i kakva traga!
Na fizičkom području postoje tvari koje “navode” na san i s njime se mire. Zovu se sredstva za uspavljivanje i dobro su poznate našem naraštaju koji pati od nesanice. I na čudorenom području postoje strašna sredstva za uspavljavanje. Nazivaju se navikom. Naravno ne govorimo o dobrim navikama koje su radije krposti, nego o lošim navikama. Navika hvata onoga koji već spava ubrizgavajuću mu jednu vrstu likera koji stalno pomaže naći sve slađi san. Navika uspavljuje svijest, zbog čega netko ne osjeća više ni grižnju, vjeruje da je dobro i ne osjeti kako duhovno umire. Jedini je spas da dođe netko i da te iznenada probudi. To je ono što s nama kani riječ Božja: Bdijte!
Što u ovom slučaju znači bdjeti? To Isus tumači ovdje i u drugim dijelovima Evanđelja pozivima: “Bdijte i pozorni budite! Bdijte i spremni budite! Bdijte i Molite!”
Zašto nam liturgija pruža tako strogu riječ na pragu nove godine? Možda nam Bog prijeti, zar nam ne želi dobro? Ne, nego iz ljubavi, jer se boji da nas ne izgubi.
Završimo Isusovom riječi koja nam, i u ovoj prigodi, otvara srce povjerenju i nadi: “Blago slugama koje gospodar, kada dođe, nađe gdje bdiju! Zaista, kažem vam, sam će se pripasati, a njih posaditi za stol te ih dvoriti.” (Lk 12,37).