U ovoj Jubilarnoj Svetoj Godini Milosrđa, često se postavlja pitanje: koja je relacija između pravednosti i milosrđa? Problem postaje još aktualniji u ovoj eseljeničkoj, emigrantskoj krizi. Stječe se dojam da civilni, to jest, državni zakoni propisuju jedno, a crkva sugerira nešto drugo. Državni zakoni nastoje slijediti pravednost, a crkveni milosrđe. Tko je u pravu?
Državne zakone treba obdržavati, ali oni nisu posljednji kriterij za kršćanina. Dakle, priziv na savijest je dopušten u ovoj emigrantskoj krizi. Zakon propisuje ono najmanje, a milosrđe to nadilazi. Najniži stupanj milosrđa je pravednost, a najveći stupanj pravednosti je milosrđe. Država ne može zapovjediti milosrđe (kardinal Kasper). Zakoni se odnose na onaj minimum života, među života, a milosrđe to nadvisuje. Milosrđe daje toplinu društvu. Bez milosrđa, život u društvu, bio bi odveć hladan. Teško bi, skoro ne moguće, bilo živjeti u hladnom društvu, bez topline, bez srca.
Kako se odnositi prema emigrantima? Opasno ih je primiti jer se među njima, možda, kriju ne dobronamjerni, a opasno ih je ne primiti, jer svi nisu opasni, jer tko traži azil on ima pravo na zdravi i slobodni prostor.
Ovdje valja primjeniti ono zlatno pravilo: Što bih želio da se meni učini u takvoj potrebi… Ovo pravilo, koje dolazi iz Evanđelja, pripada cijelom čovječanstvu . Mi kršćani moramo biti spremni to i posvjedočiti.