Dragi moji roditelji evo mojih želja:
Dragi mama i tata, ja danas polazim u prvi razred škole. Službeno postajem đak-prvaš. Znam koliko se trudite oko mene i mog učenja. Znam da je učenje važno. Ali, ako je moguće, savjetujem vam da pročitate ova mala pravila koja će nam pomoći da shvatimo to, kako škola i učenje služe nama, a ne mi njima.
1. Ja nisam ocjena koju dobijem. A ni vi. S toga, kad koji puta dobijem dvojku (ne trojku), ako me učiteljica opomene ili ako vas pozove u školu jer sam nešto pogriješio: mirno i hladnokrvno! Nitko nije umro, i sutra će izići sunce na nebu. I ja imam pravo pogriješiti. Ne kontrolirajte opsjednuto moje ocjene. Ne pitajte me uvijek za moju zadaću. Ponavljam vam: Ja nisam ocjena koju dobijem.
2. Ne sviđa mi se to da vam podastirem ocjene mojih kolega koje su oni dobili. Odvratno mi je ako me pitate: tko je od njih dobio bolju a tko lošiju ocjenu od mene. Vi imate jedno dijete, mene. Jedan sam i poseban. Ne sviđa mi se to da me uspoređujete s ovim ili onim kolegom na bazi ocjena. Ako ne razumjete dobro, zašto? ponovno pročitajte prvu točku.
3. Ujutro, ako je moguće, usporimo ritam. Ponekad mi se čini da sam vaša igračka. Budite me, dižete me, oblačite me, obuvate me, perete mi zube, ubacite me u auto. Jedinu riječ koju mi uspijete reći je: požuri, kasniš.. Možemo li malo usporiti. Inače ujutro sam toliko stresan da će me kroz koji tjedan zaboliti želudac ili će me pogoditi neka druga psihička poteškoća.
4. Nadovezujući se na točku 3: Lijepo se je probuditi ujutro i vidjeti nasmijano lice roditelja. S jednim milovanjem po glavi. S ugašenom televizijom. S isključenim mobitelima. Tako imamo vremena za reći si: dobro jutro. Moći ću vam povjeriti što me muči i u školi čeka. Tada me možete pogledati u oči i nasmijati se. Možda mi tata može ispričati koju šalu, mama zagrliti i pomilovati. A ja, ne znam kako vam reći, odmah se osijećam bolje. Ansioznost nestaje. Dođe mi da se nasmijem i s vama s kupa iziđem iz kuće.
5. Kad me pratite u školu sjetite se da ja ne idem u rat. Niti vi. Zato na ulaznim vratima škole, dovoljan je jedan poljubčić sa željom za sretan dan. Ne koristi ništa ako se i deset puta poljubimo i dvadeset puta zagrlimo. Stisnete mi ruku i pustite te je, zatim ponovno stisnete. Kao što ne koristi pratiti me pogledom dok ulazim stepenicama u školsku zgradu dok uđem u učionicu, potom dotrčati do prozora učionice i kroz staklo beskrajno mahati i pozdravljati. Istina je: 2 ili 3 dana to može biti lijepo i ugodno, ali dalje ničemu ne služi. Tvrdim vam da ne ću, sa stepenica koje vode na prvi kat, pasti u prazan prostor i umrijeti. Zato, budite vedri i zadovoljno idite na posao. Kad školsko zvonce dade znak za završetak nastave, budite sigurni da će mo se naći na izlazu nasmijani. I bit će mo svi zdravi i spašeni.
Čini mi se da je to sve. Budite mirni. Škola će mi biti dobra i korisna. I vas će usrećiti. Lijepo je rasti.