Mudar je onaj tko ljubi i časti Boga. Zasluga čovjekova je u njegovoj spoznaji i činima, a nikako podrijetlu, boji kože ili rasi. Sjeti se prijatelju, da više vrijedi u očima ljudi sin pastira, koji ima spoznaju nego prestolonasljednik neznalica. Tek vam spoznaja daje pravo i istinsko plemstvo bez obzira kojem klanu, stranci pripadate ili tko vam je otac. Spoznaja je bogastvo koje vam nitko pa ni tiranin ne može oduzeti i pravo bogastvo čovjeka pa i naroda nisu njegovo zlato i srebro, nego njegova sposobnost da se prosvijetli, njegova mudrost i stupanj njegove cjelovitosti koja je tkana nitima ljubavi.
Što je prolazno nije ljubav. Što se ljubav više iscrpljuje ona je veća i jača. Nažalost, uupravo je ljubav riječ kojom se prečesto služimo, zloupotrebljavajući je na razne načine. O tome što ona znači možda bi nam najbolje moglo reći srce majke, koja ljubi i žrtvuje se, svjesna da za svoju ljubav i žrtvu ne treba očekivati nikakve plaće ni nagrade, a kadkada čak ni zahvalnosti. Onaj koji živi ljubav, sav je sagrađen od nježnih i toplih emocija. On je toliko čist da mu to kadkad i smeta. On pazi kamo ide, pazi da ne ugazi u blato, on podmeće svoj vjernički kišobran na onu stranu s koje vjetar donosi kišu ali ipak mu ne uspjeva da u svoju kuću uđe uvijek suh i čist. Putevi su preblatni a mećave prejake. On je željan sunca i davnih radosti iz djetinjstva. On čezne za stazama koje bi ga odvele od grube stvarnosti i dovele do vedrog smjeha. Često prisiljen da traži povjerenje i ljepotu u sebi, da traži u sebi sitna veselja “u sebe samog silazi često puta da svjetlom svoga srca se spašava”(Ante Jakšić).
Zato prijatelju, ne zaboravi: ljubav se samo ljubavlju kupuje. Ona ukupnost će te ljubiti kad je usrećiš. Kad opaziš osobu vedra čela, žarkih očiju, cvatuća lica, jaka i gipka tijela, kad u njoj spaziš živu sliku stvoritelja, ne moraš pitati kako mu je s duhom, jer znaj da mu je i on zdrav i snažan. Ostani vedar i onda kada glava-oči gledaju crnu boju – Ubi amor ibi oculus…