Nitko nije utjecao na svijest i kulturu našega čovjeka kao sv. Franjo. Nitko nije tako uskladio, harmonizirao duhovno i materijalno, nebo i zemlju, Boga i čvjeka kao sv. Franjo. Zato danas, više nego ikada, osijećamo nostalgiju za sv. Franjom.
Sigurni smo da Crkva ne bi propala i bez sv. Franje, ali on je učinio presudnu stvar. Naime, papa Inocent III usnuo je san kako mu se ruši Lateranska Bazilka i kako je jedan čovjek ramenom podupire. U tom viđenju odmah je prepoznao sv. Franju i pozvaoo ga k sebi. On, Inocent, papa, veliki političar prepoznao je da je taj čovjek koji podupire lateransku crkvu posve apolitičan, koji živi strogo po Evanđelju, ona snaga koja Crkvi može dati ono što joj on sam nije mogao dati. Crkva, onog vremena, žudila je za karizmatičkom obnovom, obnovom iznutra..
Bože, kao je bitno uvidjeti važnost Isusovih riječi: “Slijedi me”, slijedi me na radikalan način. Nakon lakomislene mladosti, Franjo je dobio radikalan poziv i odgovorio je s radošću. Nikada, ni u snu, nije pomišljao na Red, njemu je bio dovoljan i mali samostan. U to vrijeme kršćanstvo je izgubilo svoj sjaj, postalo je olovno teško. Protiv Franjine volje nastao je Red, protiv njegove volje Red dobiva pravni okvir. Papa je jasno spoznao snagu koju Franjo nosi u sebi.. Franjo je ponizan čovjek. Ta riječ kod njega ima ono autentično, iskonsko značenje. Franjo je htio pripadati Bogu mali, malenih kojima je Gospodin obećao da će shvatiti Evađelje na poseban način. Svećenstvo je u ono vrijeme pripadalo povlaštenom staležu, zato Franjo postaje i ostaje samo đakon. Kao takav, mogao je u liturgiji čitati, naviještati i pjevati Evanđelje. Htio je biti Evađelist, Božji pjevač i glasnik.
Siromaštvo je ključno pitanje kod sv. Franje. Kako je on živio siromaštvo, to nije ni važno. Važno je to da je on otkrio one na rubu društva, odbačene, marginalizirane, gubave i prezrene. Franjo mijenja društvo. Iz središta društva odlazi na rub i mjenja status društva. Iz luksuznog auta i raskošne vile ne vide se siromašni.
Franjo živi bratstvo. Kad mu je Bog dao braću, bio im je i otac i majka. Zajednica je bila njegov život, njegova radost, njegova ljubav, njegova briga , njegova zabrinutost- jednostavno: njegov dom.
Na La Verni, 1224. moli i pati u tišini. Franjo tu moli dvije stvari od Gospodina: ” O Gospodine moj Isuse Kriste molim Te da mi prije nego umrem udijeliš dvije milosti: Prvo, da u svom životu, u svojoj duši osjetim, koliko je to moguće, onu bol koju si Ti, slatki Isuse podnio u času svoje najokrutnije muke. Drugo, da u svom srcu osjetim, koliko je to moguće, onu izvnrednu ljubav, koju si Ti , Božiji sine, bio zapalio da dragovoljno podneseš toliku muku za nas griješnike”. (Franjevački Izvori). Tko može ostati ravnodušan na ovu molitvu, koja najbolje osvijetljava lik ovoga dragog sveca.