NOVE SLIKE SV. IVANA PAVLA II. I BL. ALOJZIJA STEPINCA ZA ŽUPNU CRKVU blagoslovio je o. Tomislav Glavnik, gvardijan i župnik , 26. travnja 2014. pod svetom misom u 19 sati. Sveta misa bila je uočnica proglašenja svetim Ivana Pavla II. i Ivana XXIII. Uz predvoditelja misnog slavlja koncelebrirali su o. Filip Musa, samostanski vikar i dr. o. Željko Paša D.I.
Na misi je bio prisutan veći broj vjernika, prvopričesnika i njihovih roditelja, Članova Družbe Hrvatskoga Zmaja, te autor slika g. Zoran Homen. Župni zbor je uz ostale pjesme izveo i pjesme u čast bl. Ivanu Pavlu II. I bl. Alojziju Stepincu.
Okupljenim vjernicima i gostima, biranim riječima, obratio se i Vjekoslav Prvčić, književnik i novinar te je rekao:
Poštovani župljani župe Molve, dragi gosti, sestre i braćo!
Počašćen sam što danas ovdje na ovom prelijepom mjestu, u ovoj staroj crkvi, spomeniku naše vjere, ali i naše kulture, s vama mogu podijeliti nekoliko misli o izuzetnim slikama što ih je naslikao naš poznati slikar Zoran Homen, a portreti su dvojice rijetkih pojedinaca koji stoje na samom rubu svetosti. Ta dvojica izuzetnih ljudi imaju posebna mjesta u srcima naših ljudi, jer su nam u zlim vremenima podarili, svaki na svoj način, nadu što nas je držala iznad mutnih voda povijesti godinama i desetljećima. No, prije nego li kažemo nešto o njima i njihovim portretima, dopustite mi da vas, s nekoliko rečenica, podsjetim na autora ovih, rekao bih, izuzetno uspjelih radova.
Časni brat Zoran Homen, Zmaj bokeljski, rođen je u nedalekom Đurđevcu, pa je tako po rođenju i naš Picok. Gotovo cijeli svoj život, nakon studija u Zagrebu, boravi u Križevcima, radeći u gradskom muzeju gdje je i sada na mjestu ravnatelja. Uz bogat društveni život animatora u kulturi, pokretača i sudionika vrijednih manifestacija po kojima su Križevci upisani na kartu kulture našeg naroda, bavio se, uz ostalo i slikanjem. I može nam se učiniti, prebirući njegovu bogatu biografiju, da mu je slikanje naoko bila jedna od usputnih djelatnosti u životu, no sve se više pokazuje da je upravo u slikarstvu, a napose u slikanju portreta, Homen dosegnuo onu razinu što su je rijetki imali snage i dara doseći.
Naime, pravi vrhunskih portretisti izuzetno su rijetki, jer ta vrsta slikanja traži poseban dar, ali i cjeloživotne opsežne priprave.
Ljudsko lice mijenja se iz trenutka u trenutak, zrcaleći unutarnji život pojedinca ili pak prikrivajući ono što se od svijeta želi sakriti. Taj složeni ekran, čiju pozadinu čine mnogi mišići, žile i živci, pokretani brojnim emocijama, mijenja svoj izraz iz trenutka u trenutak. Samo vrhunski poznavatelji ljudske psihe, navika i života uopće, mogu u svemu tome nazrijeti pravi izraz što određenu osobu dijeli od ostatka ljudske populacije. Upravo taj izraz treba dalje znati selektirati, zamrznuti i interpretirati, da bi se postigao vrhunski domet što izražava nečiju osobnost. U tome se naš slikar pokazao pravim majstorom, te mu treba odati bezrezervno priznanje.
Njegov portret Svetoga oca Ivana Pavla II. uhvatio je u izrazu upravo takav jedan trenutak koji ponajbolje govori o tome što je „Naš Papa“, „Narodni Papa“, „Papa Putnik“, predstavljao za svakoga onoga koji se barem jedanput, pa makar putem televizije, zatekao u ozračju beskrajne topline i ljudske dobrote koju je tako karizmatski širio oko sebe. Ovdje u molvarskoj crkvi, na ovom sjajnom portretu, taj će blaženik, koji će sutra biti proglašen svetim, zauvijek sačuvati izraz blagosti, razumijevanja i opraštanja i onima koji za sebe misle da su pali i da se više ne mogu podignuti. Svojim blaženim osmjehom svakoga od nas Ivan Pavao II. uvjerava da smo još vrijedni i da još možemo biti spašeni. Izraz je to beskrajnog razumijevanja ljudske prirode i velikodušnog opraštanja.
Portret kardinala Stepinca za gledatelja je istovremeno i tako različit, ali i tako sličan onom Papinom, što već samo po sebi pokazuje njihovu pripadnost istome čovjekoljubnom bratstvu.
Za hrvatski narod kardinal Stepinac je simbol otpora totalitarističkom sustavu, simbol trpljenja, stoičkog podnošenja nepravedne kazne, ali i vječne nade kako se ljudske muke jednom moraju dokinuti. Slikar je našao jedan Kardinalov izraz koji ponajbolje karakterizira jedna izuzetno važnu rečenicu iz sudskog procesa na kojem je Kardinal bio osuđen od svojim progonitelja. On ju je tijekom samog sudskog procesa više puta ponavio. „Moja savjest je čista.“, rekao bi nakon svakog vala novih optužaba. Ponavljao je tu rečenicu, s dubokim uvjerenjem, znajući unaprijed da će mu povijest, jednom u budućnosti, svakako dati za pravo i da je, već u trenutku kad je kazna bila izrečena, on pobijedio.
Danas je ovaj narod u izuzetno teškom ekonomskom, pa i duhovnom položaju, pokraden i ponižen, nalazi se na još jednoj prijelomnici svoje bogate, ali i izuzetno teške povijesti. Nikad u povijesti nije manje vjerovao svojim vođama i nikada manje njih nije bilo dostojno biti vođama. I zato nam Kardinal s Homenovog portreta, iz svoje blaženosti, šalje poruku: „Braćo, preispitajte svoju savjest i utvrdite, barem za sebe, iskreno i s punom odgovornošću, je li vam savjest čista?“
To bi si pitanje trebao postaviti svatko od nas, a napose svaki od onih koji pretendiraju bilo koga pozvati da ih slijedi.
U osamljeničkim satima svojeg ateljea, dok je radio na portretima što su danas izloženi pogledima javnosti i što će uskoro biti posvećeni, Homen se, vjerujem, bavio tim i takvim pitanjima, jer bez sličnih razmatranja ne bi mogao doseći izraze koji bezvremeno ocrtavaju osobnosti ovo dvoje izuzetnih ljudi. Ovi portreti dobar su primjer koliko je slikarstvo i umjetnost uopće, imaginaran, duhovan, pa i „od Boga dan“ dar i kako mu samo vrlo rijetki istinski služe. Homen nije imao modele; on je ove likove destilirao iz najdubljih slojeva imaginacije, vođen sigurnom rukom nekog višeg reda.
A red je na kraju nešto reći i o naručitelju i donatoru ovih dvaju izuzetnih portreta kojima je fundus molvarske crkve obogaćen, a s vremenom njihova vrijednost samo će rasti.
Fra Tomislav Glavnik došao je za župnika Molvarske župe vođen nevidljivom rukom obiteljskog korijenja i pokoravanja disciplini svojega Reda. Za vrlo kratko vrijeme uspostavio je odlične veze sa svojim župljanima, a oni su u njemu prepoznali iskrenog odabranika koji svoj život nesebično poklanja Kristovim načelima. Iako vrhunski intelektualac, on je istinski „narodni čovjek“ koji proživljava sudbinu vlastitog naroda kao svoju osobnu, pa ipak ne gubeći onu toliko potrebitu vedrinu što je samo iskrena vjera u čovjeku može proizvesti.
Ovom gestom darivanja molvarske crkve i puka, samo dokazuje da je duboko svjestan osjećaja što ih hrvatski narod gaji spram dvojice portretiranih. Oni su u životu toga puka simboli vječnog preispitivanja njegove vjere, ali i uvijek postojeće nade da je život vječan i neuništiv, ma kako u nekim trenucima izgledalo drugačije.
Stoga gesta fra Glavnika nema značaj samo kao materijalna vrijednost, već prije svega, onu duhovnu. Sve materijalno vrijeme rastače, a sve duhovno, s vremenom dobiva svoje prave obrise, a vrijednost mu raste.
Poštujući ono prvo, dakle materijalno, a vjerujući u ovo drugo, dakle duhovno, smatramo ga trajnijim i daleko važnijim i zato protežnim u daleku budućnost.
Dopustite mi stoga da fra Tomislavu Glavniku zahvalim u vaše ime, u ime naše zmajske braće, čije poslanje je upravo očuvanje kulture našeg naroda, i s punom poniznošću i u svoje osobno ime. Činim to iskreno iz dubine srca.
Želim mu također, ma kamo ga vodili putovi osobne sudbine i sudbine pastira, da ga čuva iskrena vjera i dobrota što je u sebi, nesumnjivo, nosi.
Hvala na pozornosti!