Franjevci konventualci

Samostan Uznesenja BDM u Molvama osnovan je 1966. godine.
U njemu trenutno djeluju tri redovnika svećenika franjevca konventualca: mr. sc. o. Filip Musa, gvardijan i župnik i o. Marko Vrdoljak, član samostana i o. Matija Antun Mandić, župni vikar.

Redovnički život u molvarskom samostanu je u prvom redu molitveni, te se odvija po dogovorenom dnevnom redu. Sastoji se od jutarnje i večernje molitve, razmatranja ili meditacije do pastoralnog rada i zajedničkih obroka. Ustaljenim rasporedom svakodnevni život dobiva svoj blagotvorni ritam i pomaže osobnom posvećivanju.

Braći molvarskog samostana povjerena je pastoralna briga za župu. Osim te obveze i odgovornosti, kao propovjednici ili ispovjednici rado pripomognu drugim svećenicima u ovom dijelu Podravine.

Današnja Hrvatska provincija franjevaca konventualaca, pod zaštitom sv. Jeronima, povijesna je sljednica najstarije provincije Rada male braće, koja se na našim primorskim prostorima ugnijezdila u prvim počecima franjevačke prošlosti. Prema zapisima prvih životopisaca, Franjo Asiški je “šeste godine svog obraćenja” (dakle, 1212., ili čak 1211. godine) na putu u Svetu zemlju, uslijed olujna vremena, iz Ancone, odakle je brodom krenuo, bačen na suprotnu jadransku obalu, “u Sklavoniju”. Bio je to privi susret franjevaštva s našim krajevima. Nije isključeno da je već tom prigodom netko od Franjine subraće ostao u Dalmaciji ili svakako ubrzo poslan, jer dvije godine nakon toga, 1214., imamo prvi franjevački samostan kod nas u Trogiru, ujedno prvi izvan Italije. Iz praktičnih razloga Rad je ubrzo zatim podijeljen na dvanaest provincija (bilo je to 1217. ili možda 1219. godine) među kojima je bila i Hrvatska, iako pod tuđim imenom “Hungariae”. Hrvatska je od 1102. godine tvorila personalnu uniju s Mađarskom, a zbog pretežitog dijela i mađarske dinastije, to se kraljevstvo na zapadu naprosto nazvalo “Hungaria”. Da je to bila hrvatska provincija, dokazuje i činjenica da su fratri došli u mađarsku tek 1234/35. godine, na poziv kralja Bele.

Kada je pak fra Ilija izabran za generala Reda (1232.), a Red bio u stalnom porastu, on je želio da što prije imadne 70 provincija (u skladu s brojem Isusovih učenika), pa je osnivao nove, a postojeće dijelio u dvije i više provincija. Tako je i hrvatsku provinciju, zvanu “Hungariae”, podijelio na dvije. Onu u južnim, primorskim krajevima, nazvao je “Provincia Dalmatiae”, a onoj na sjeveru Hrvatske ostavio je njezin naziv “Hungariae”.

No, generalni kapitul 1239. odredio je da Red ne smije imati više od 32 provincije, 16 cismontanskih i 16 ultramontanskih (prekoalpskih). priznate su novoosnovane provincije, a one podijeljene ponovno su se ujedinile. Ipak to se nije zbilo s hrvatskom provincijom. Sjeverni dio pripojen je ostrogonskoj/mađarskoj provinciji (osnovanoj 1238. godine), a južnom dijelu dodani su samostani u Istri. Naziv joj je promijenjen u “Provincia Selavoniae”. Te godine provincija je imala najmanje 11 samostana, pedesetak godina kasnije 21 samostan, a sredinom 15. stoljeća 35 samostana.

Već prvi provincijal, bl. Ivan iz Francuske, osnovao je više samostana u sjevernoj Hrvatskoj, napose u Srijemu, gdje je preminuo 1228. Početkom 14 st. hrvatski dio mađarske provincije ima dvadesetak samostana, ali provalom Turaka, građanskim ratovima, itd., posljednji se gase negdje oko 1600. godine.

Na generalnom kapitulu 1393. određeno je da Sklavonska provincija mora svojeg zaštitnika (sv. Serafina, tj. sv. Franju) prepustiti Serafskoj provinciji u Umbriji, a za zaštitnika da treba uzeti sv. Jeronima Dalmatinca. Isto tako određeno je da se umjesto naziva “Sklavonska “ uvede “Dalmatinska”, s čime se braća naše Provincije nisu složila, ali nakon duljeg otpora, ipak je 12. travnja 1398. papa Bonifacije IX. odredio da treba usvojiti novi naziv (izgleda da zaštitnik nije bio u pitanju, nego sam naziv), pa od te godine imamo Dalmatinsku provinciju sv. Jeronima. Zanimljivo je da često susrećemo uz Dalmaciju i Istru, čak u službenim dokumentima do 18. st.

Provincija Dalmacije protezala se od Trsta do Drača, a nešto kasnije otvara samostane u Lici i Banovini. No, ovi su i prvi bili na udaru knezova Frankopana, kojima su posjedi konventualaca bili potrebni za vođenje ratova protiv Turaka, a samostani su predani reformnim opservantima, ali ubrzo zatim najezdom Turaka, posve su iščezli s lica zemlje. Slično su Turci izbrisali i one samostane južno od Kotora i u unutarnjoj Dalmaciji.

Više stoljeća života i djelovanja franjevaca konventualaca ove Provincije uvjetovano je političkim, kulturnim socijalnim i gospodarskim stanjem koje je nudila i nametala Venecija. Bilo je vrlo uspješnih razdoblja, ali i čestih kriznih vremena, posebno kada je Mletačka republika u 18. stoljeću zatvarala mnoge samostane. Još je teže stanje nadošlo uslijed Napoleonskih ratova, koji su redovnicima donijeli nove nevolje, zatvaranje samostana, ograničavanje broja i omeđivanje djelatnosti. Zbog naglog pada broja franjevaca i samostana, 3. kolovoza 1827. Dalmatinska provincija sv. Jeronima i Padovanska provincija sv. Antuna ujedinile su se u jednu provinciju sv. Antuna Padovanskoga, sa sjedištem u Padovi. No, supresijom svih samostana talijanskog dijela provincije, sjedište uprave i sjemeništa provincije prelaze u Cres, a provincija (1895.) službeno se naziva “Dalmato-Patavina”. Ipak, nešto kasnije, ponovno se uspjelo otvoriti nekoliko talijanskih samostana, pa je nakon suživota od 80 godina, 17. listopada 1907. došlo do diobe. Samostani koji su već od davnine pripadali Provinciji sv. Jeronima (Piran, Cres, Split, Šibenik i Vis), tvore sada neovisnu provinciju sv. Jeronima.

Nakon prvoga svjetskog rata dolazi do nove političko administrativne preraspodjele i komadanja naših krajeva, pa istarski dio Provincije potpada pod Padovansku provinciju sv. Antuna. Posebno je bolno doživljeno prisilno i naglo istjerivanje braće iz creskog samostana (4. ožujka 1919). No ta nevolja urodila je plodom. Braća u stisci traže utočište u kontinentalnom dijelu novostvorene države, i ubrzo otvaraju samostane u Zagrebu, Vinkovcima, Molvama i Sisku, kasnije i u Novom Marofu. Nakon tri stoljeća franjevci konventualci su se  vratili u sjevernu Hrvatsku. Samostan u Zagrebu je postao pastoralno, odgojno i administrativno sjedište Jugoslavenske provincije sv. Jeronima, koja se od svibnja 1972., kada je slovenski dio oblikovao zasebnu Slovensku minoritsku provinciju sv. Jožefa, naziva Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca.

Danas Hrvatska provincija sv. Jeronima ima 12 samostana u Hrvatskoj i jedan u sjevernoj Americi. Polovica samostana u zemlji smještena je u kontinentalno područje, a druga polovica uz jadransku obalu. Središte Provincije nalazi se u Zagrebu, gdje se osim samostana Svetoga Duha nalaze sjedište provincijske uprave, dvije župe, malo i bogoslovno sjemenište, izdavačka kuća “Veritas” i karitativni centar “Dom sv. Antuna”. Novicijat Provincije nalazi se u creskom samostanu Sv. Frane. U Hrvatskoj je braći Provincije stalno ili na dulje razdoblje povjereno 10 župa, a u Americi i Kanadi vode 3 hrvatske nacionalne župe (Gary, Lackawanna i Welland). U Njemačkoj braća Provincije rade u hrvatskim katoličkim misijama, nekoliko svećenika radi u Italiji.

Više na www.ofmconv.hr ili www.ofmconv.org

© Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije Molve | Dizajn: NiV