Danas crkva slavi krštenje Isusovo. Najvažnije u krštenju Isusovu nije toliko izvanjski čin – Isus koji dolazi da ga krsti Ivan Krstitelj-; to je samo okvir. Važan je onaj glas očev. Koji proglašava Isusa svojim ljubljenim sinom.
„Odmah nakon krštenja iziđe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: Ovo je sin moj ljubljeni!
Kad se opisuje život velikih umjetnika i pjesnika, uvijek se gleda otkriti osobu (općenito ženu) koja je za genija bila vrelo nadahnuća, muzu koja je često skrivena. Tako i u životu Kristovu nalazimo neku tajnu ljubav koja je bila nadahniteljski motiv svega onoga što je učinio: njegova ljubav prema Ocu nebeskom. Isus je često govorio : oče što više abba’, što znači oče moj, oče dragi.. Sada, u prigodi krštenja na Jordanu, otkrivamo da je ta ljubav uzajamna. Otac proglašava Isusa svojim Ljubljenim Sinom“, šaljući na njega Duha Svetoga.
Među tolikim ljudskim odnosima, ustavimo se danas, na kratko, na odnos koji je jedan od velikih izvora životne radosti: odnos otac-dijete, radost očinstva. O tome se malo brine moderna psihologija, ali gotovo jedino pod negativnim vidom, da bi osvijetlila sukobe otac-dijete
Prema Pismu, kao što odnos muškarac-žena ima svoj model u odnosu Krist-Crkva, tako odnos otac-djeca ima svoj model u odnosu između Boga Oca i Sina svoga Isusa.
Kao što rak, obično, napada najdelikatnije organe u muškarca i žene, tako razorna moć grijeha i zla napada najživotnije čvorove čovjekove opstojnosti. Ništa nije tako podložno zloporabama, iskorištavanju i nasilju koliko odnos muškarac-žena i ništa nije tako izloženo iznakaženju kao odnos otac-dijete: PRETJERANI AUTORITET, POBUNA, ODBACIVANJE, NEKOMUNIKATIVNOST….
Psihoanaliza je vjerovala da je otkrila u podsvijesti svakog sina takozvani Edipov kompleks, to jest, tajnu želju da ubije oca.
To je tipično đavolsko djelo. Ime „đavao“, u doslovnom smislu znači onaj koji dijeli. U ovom slučaju želi staviti očeve protiv djece i djecu protiv očeva te u tome često uspijeva.
Tako se truje jedan od najjčistijih izvora radosti ljudskoga života i jedan od najvažnijih faktora ravnoteže u zrijenje ljudske osobe. Ima očeva koji u životu najviše pate zato što su odbačeni ili upravo prezreni od svoje djece, za koju su učinili sve ono što su učinili. Ima djece koja najviše i sramno pate što se osjećaju neshvaćena ili odbačena od oca, i što, u trenutku srdžbe, mogu čuti u lice iz usta vlastitog oca: „Ti nisi moje dijete“.
Što vjera može učiniti za neutraliziranje tog satanističkoga djela u našem društvu?
Nije da ja imam u ruci recept ili rješenje, ali znam koga ima: Duh Sveti!. U krilu Trojstva on je Ljubav između Oca i Sina. Zato kad između jednoga zemaljskog oca i djeteta uđe Duh Sveti, taj se odnos obnavlja, nastaje novi osjećaj očinstva i novi osjećaj sinovstva. On, Duh Sveti, je božanski balzam koji ozdravlja duboke rane duše, dospijevajući tamo kamo ni jedna psihoanaliza ne može doći.
Što činiti? Najprije vjerovati. Ponovno pronaći pouzdanje u očinstvo, koje nije samo biološka činjenica, nego otajstvo i sudioništvo u samom očinstvu Božjem. Tražiti od Boga dar očinstva, znati biti otac. Tražiti od njega Duha Svetoga.
„Očevi ne ogorčujte svoje djece da ne postanu malodušna“ (Pavao Kološanima). Što se traži od očeva? Da „ne ogorčuju“ djecu; to jest pozitivno rečeno, da budu s njima strpljivi, da imaju razumijevanja za njih, da odmah ne zahtijevaju sve, da znaju čekati neka djeca sazore, da znaju oprostiti njihove pogreške. Ne obeshrabrivati ih s neprestanim prijekorima i negativnim primjedbama, nego radije ohrabrivati svaki mali trud. Prenositi na njih osjećaj slobode, zaštite, povjerenja u same sebe, sigurnosti.
Ocu koji bi želio znati sve ono što ne smije činiti u pogledu svoga djeteta preporučio bih da pročita famozno Pismo ocu Franca Kafke. Otac ga je pitao zašto se njega uopće bojao pa mu pisac odgovara tim pismom natopljenim ljubavlju i žalošću. Ono što predbacuje ocu jest iznad svega to što nikad nije vodio računa o strašnoj „moći“ koju je imao nad njim, u dobru i u zlu. Sa svojim neodloživim: „I ni jedne riječi da nisam čuo!“, zabranjivao mu je do te mjere da je gotovo zaboravio govoriti. Je li kući iz škole nosio radost, kakve dječje male dojmove, ili koju dobru ocjenu? Reakcija je bila: „Imam ja drugo na što ću misliti“.(„Drugo na što ću misliti“ bio je njegov posao, prodavaonica). Dotle se nazire, iz kojega rijetko pozitivna odlomka, ono što je on mogao biti djetetu: prijatelj, pouzdanik, model, cijeli svijet.
Ne boj se nasljedovati koji put, doslovno, Boga Oca i reći vlastitom sinu ili kćeri, ako to okolnosti zahtijevaju, na samu ili pred drugima: „Ti si sin moj ljubljeni! Ti si kćer moja ljubljena! U tebi mi je sva milina!“ To jest: ponosan sam na tebe, da sam tvoj otac! Ako iziđu iz srca i u pravi trenutak, te će riječi učiniti čudesa, dat će krila srcu tvoga sina ili kćeri.
Bog bi nas htio bolje negoli smo, još bolje, ali nas prihvaća i ljubi već ovakve kakvi jesmo. I jedan zemaljski otac (vrijedi i za majku) ne smije ljubiti samo idealno dijete, ono kakvo je sebi dočaravao: sjajno u školi, odgojeno, uspješno u svemu.. Mora ljubiti stvarno dijete koje mu je Gospodin dao, cijeniti ga zbog onoga što jest, i što može učiniti. Kolike se frustracije rješavaju prihvaćajući vedro volju Božju u pogledu djece, iako se, naravno, čini sve da ih se što bolje odgoji.
Završavam izražavajući svim očevima jednu želju: da vaša djeca sada budu vaša radost, sutra vaš oslonac i u nebu vaša kruna.