Ljubav je zahtjev koji me ne ostavlja ravnodušnim. U ljubavi ja ne mogu ostati ja, nego se neprestano moram gubiti, dopuštati da me drugi oblikuju i da mi zadaju rane. Mislim da se upravo u tome zadavanju rana nalazi veličina, ljekovita moć ljubavi, koja mi pomaže da pokažem sve svoje mogućnosti. U tom pogledu ne smijemo ljubav shvaćati kao nešto romantično, kao raj na zemlji. Ljubav moramo shvatiti kao muku. Samo ako smo je spremni podnijeti kao muku i neprestano se iznova uživljavati u drugu osobu, samo će u tom slučaju sazreti doživotni partnerski odnosi. Ako to želimo u kritičnoj situaciji izbjeći onda se rastanemo tada gubimo samu i stvarnu ljubav.
Ljubav se otkriva, prima i daje. To je posvjedočio Isus Krist. Ponovno dolazimo do tajne pšeničnog zrna, do gubljenja i i pronalaženja samoga sebe. Ljubav se ne može načiniti. Ljubav nam se daruje, ona dolazi k nama od druge osobe, ona ulazi u nas.
Ljudska ljubav uvijek u sebi sadrži zahtjev za vječnošću. Ljubav je proturječna smrti. Ljubav je u početku obećanje, a stvarno postaje istom kad je obavije vječnost.. Kad nekome kažemo “volim te”, to znači: odbijam prihvatiti tvoju smrt, prosvjedujem protiv smrti. (Marcel).. Vidimo, dakle, da je ljudska ljubav po sebi obećanje koje se ne može ostvariti. Ona želi dati beskonačnost, a može dati samo konačnost. Ljubav je doista ono što očekujemo, ono čemu težimo. Ona obuhvaća čekanje Boga.
Bijes ne mora bezuvjetno proturiječiti ljubavi. Otac se mora kadkada ljutiti na sina, ali to čini upravo zato što ga voli. I on ne bi zadovoljio svoju obvezu ljubavi kad se zbog svoje i tuđe udobnosti ne bi kritički umiješao u njegov život, kad mu ne bi ukazao na pravi put.. Razmažena djeca ne znaju kasnije što bi sa svojim životom, jer život poslije drukčije postupa s njima jer nisu naučili svladavati se i ne znaju izabrati pravi put.. Isto tako ne može se govoriti o ljubavi ako, na primjer, nekom ovisniku dajem drogu, zato što bi htio biti dobar prema njemu, umjesto da ga odučim od uzimanja droge. Dakle: Ljubav u pravom smislu riječi nije jednostavno popuštanje, razmaženost i sama blagost.
Istinski je čin ljubavi onaj koji dolazi od dobra i koji uvire u dobro. U ljubav spada i samoodricanje, davanje sebe drugima, pomoć drugima.
Pravo i istinsko pojimanje ljubavi dramatično ne dostaje u našem društvu i našim zajednicam u našim obiteljima. Svjedoci smo barbarskih odnosa među nama, gdje sinovi i unuci niječu, ne priznaju, odbacuju, vrijeđaju svoje djedove, svoje očeve, svoju stariju braću. Žalosna mladost, koja nema ili, još gore, ne priznaje svoje roditelje. Naša zajednička svijest kao da trpi od manjka osjećaja za odgovornost.
Ljubite jedni druge! Gospodinova je to zapovijed.