Tko želi govoriti o Duhu Svetome, mora govoriti o Presvetom Trojstvu. Duh Sveti upućuje na Trojstvo, a samim time upućuje i na nas. Zato liturgijsko prikazivanje Duha Svetoga počinje slavljenjem Presvetoga Trojstva. Dakle, Duh Sveti nije nešto sam u sebi što bi smo mogli staviti jedan kraj drugoga, nego tajna prema kojoj je Bog u ljubavi savršeno jedinstvo, savršeni jedan. Tako nam Bog poručuje: Mi ljudi možemo međusobno postati jedno samo ako se nađemo u višem jedinstvu, u jedinstvu s Trećim. Samo ako smo jedno s Bogom, možemo biti međusobno jedno. Put do bližnjeg ide preko Boga. Svatko koje svjestan svoje ljudskosti, zapaža da to nisu puke teološke teorije. Krajnja izoliranost jednih od drugih, nemogućnost da se jedni drugima darujemo i da trajno jedni druge razumijemo, možda je jedva kada bila tako dramatična kao u ovo naše vrijeme. “Živjeti znači:, biti osamljen, nitko ne poznaje nikoga, svatko je sam.” (Hermann Hesse). Kad razgovaramo s drugom osobom među nama postoji nešto kao neki zid od mlječnog stakla: vidimo se , a ipak se ne vidimo. Blizu smo jedni drugima, a ipak ne možemo nikako doći jedni do drugih. Duh Sveti odgovara na ovo pitanje: kako moći doći jedni do drugih? Kako ja mogu ostati ja, poštivati različitotst drugog, a ipak moći izći iz rešetaka samoće i susresti drugoga u njegovoj nutrini. Azijske religije odgovaraju na ovo pitanje idejom nirvane. Kršćanska je alternativa za nirvanu Presveto Trojstvo, ono posljednje jedinstvo u kojem se ja i ti ne prestaju sučeljavati, nego se u Duhu Svetom spaja. Duh Sveti je ona sila koja osobu rastvara i utaplja u onaj novi subjekt što ga zovemo Tijelo Kristovo ili Crkva. Duh Sveti ja vatra: tko ne dopusti da se vatrom oprži, bolje mu je da se ni ne približava. Ali mora znati da će ostati u smrtnoj osami svog zatvorenog ja. “Tko je blizu mene, blizu je vatre,”Ova misao velikog crkvenog oca Origena na neslućen način upućuje na vezu s Kristom, s Duhom Svetim i s Crkvom.