GLAS U PUSTINJI

OBJAVLJENO:

Gotovo 33% zemaljske površine pokriva pustinja i stalno je u porastu. Međutim, postoji jedna druga pustinja: ne izvan nas nego u nama; ne na rubovima naših gradova i sela, nego u njima. Postoji jedno drugo širenje pustinje koje neumoljivo napreduje, ostavljajući spaljenu zemlju, ali i nju ne izvan nas nego u nama, često unutar samih domaćih zidina. To je ukrućivanje ljudskih odnosa, samoća, indiferentnost, anonimnost. Pustinja je mjesto gdje te, ako vičeš, nitko ne sluša, ako ležiš na zemlji iznemogao, nitko ti se ne primiče, ako te napadne kakva divlja životinja, nitko te ne brani, ako osjetiš veliku radost ili muku, nema nikoga da to s njime podijeliš. Najopasnija je pustinja ona koju svatko od nas nosi u sebi. Upravo srce može postati pustinja: okrutna ugašena, bez osjećaja, bez nade, prepuna pijeska. Zašto se mnogi ne uspjevaju odvojiti od posla, završit telefonski razgovor, ugasiti radio, compact disc…? Strah ih je da se ponovno ne bi našli u pustinji.

Ljubav je jedina “kiša” koja može zaustaviti duhovno “povećanje pustinje” koja napreduje na našem planetu, a Evanđelje nije ništa drugo nego navještaj ljubavi Božje za nas i među nama. Što je sam Božić? “Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina…”(Iv 3,16). Dokaz da nas Bog ljubi. Što sve prouzročuje ta velika Ljubav Božja u našim svagdanjim potrebama? Mi osjetimo nedotatak ljubavi u našim ljudskim odnosima(između muža i žene, između roditelja i djece, među rođacima); manje u odnosu prema Bogu. To dvoje nije  bez međusobnog odnosa. Ako velika rijeka presuši, suše se i svi pobočni kanali koji su iz nje dobivali vodu za natapanje. Naprotiv, ako je ona nabujala, puni su svi potoci i kanali.  Ako se isključimo iz izvora koji je ljubav Božja, trpe sve ostale ljubavi…………

Skip to content