Naša zajednička svijest kao da trpi od manjka osjećaja za odgovornost na nacionalnoj i crkvenoj razini. Kao da smo ostali bez svjetlonoša. Izgubljeni u magli slijedeći takozvane lažne proroke. Kao da nekome odgovaraju ovi barbarski odnosi među nama, gdje sinovi i unuci niječu, ne priznaju, odbacuju i vrijeđaju svoje djedove, svoje očeve, svoju stariju braću. Žalosna mladost, koja nema ili, još gore, ne priznaje svoje roditelje. Dobro je posvijestiti: Ako stari očinski panj brizga sokove i tako dalje živi u svojim novim mladicama, i ako time mladi izdanci budu primali životne sokove iz svoga korjena, crpljena iz svoga iskona, samo u tom jedinstvu budućega i prošloga jest i biva naša istina kao cijelina povijesti narodnog bića usred ukupnog svijeta. Ali sadašnjost, koja se nije preuzela iz prošlosti i ne čuva se brižno za budućnost, jest protegnuta dosada pukog trajanja. Život se, doduše, kako reče Kierkegaard, živi prema naprijed, ali se on dade razumjeti samo od-iz-traga to jest iz neiscrpivog izvora svoga bitka. Tako i mi, dijelom dospjevši sami, dijelom zatekavši se u ovoj pustinji povijesne današnjice, ne možemo kao ljudi i kao kršćani u jednom narodu pobjeći, umaknuti vlastitom podrijetlu i svome vlastitom prevaljenom putu od – iz-traga..Biti u potrazi za svojim iskonom znači, dakle, ponajprije i prvotno krenuti po tragu, ići tragom svoga vlastitog dolaska. Predaja, kako netko kaza slikovito i duboko nije čuvanje pepela nego budno i predano održavanje vatre. Život se doista mora živjeti naprijed, u budućnost, ali odakle da se očekuje rascvat ako ne iz korjena, odakle bi mogla nadoći budućnost ako ne iz iskona. Izrasli smo iz živog debla očinske baštine………….