Na svetkovinu Duhova, u župnu crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Molvama svečano su unesene moći sv. Antuna Padovanskoga. Ovaj dar Papinske bazilike sv. Antuna u Padovi gdje počivaju kosti Sveca svega svijeta, je ovim pohranjen u župnu crkvu u Molvama zalaganjem domaćeg sina o. Miljenka Hontića, OFMConv., trenutno na službi generalnog asistenta Reda franjevaca konventualaca za Srednju i zapadnu Europu. On je i predvodio misno slavlje u koncelebraciji s o. Đurom Hontićem, OFMConv., penitencijer u bazilici sv. Petra u Vatikanu i o. Tomislavom Glavnikom, OFMConv., župnikom i gvardijanom.
U prigodnoj homiliji, o. Miljenko Hontić je podsjetio, kako je svetkovina Duhova, svetkovina Crkve, a Crkva to smo svi mi. Dakle, svetkovina svih vjernih, pa je stoga i svima čestitao rođendan Crkve.
Osvrčući se na misna čitanja, propovjednik je istaknuo kako snaga koju su apostoli primili od Duha Svetoga ih je pokrenula i preobrazila, tako da su postali novi ljudi. Postali su potpuno Božji i to je bilo prepoznatljivo, razumljivo i vidljivo svakom čovjeku, jednostavno; dogodila se promjena. Eto zato su ih mogli svi razumjeti i s radošću slušati.
To je ono na što smo i mi pozvani, zaogrnuti se Božjim Duhom. Upravo nas današnji blagdan podsjeća da i mi možemo živjeti i djelovati kao prvi apostoli. Možda nam to izgleda nevjerojatno, ali je doista tako, rekao je o. Hontić, te posvijestio, kako su dvije promjene posebno očite u apostolima na Duhove. Nestalo je straha u njihovim srcima i postali su puni mudrosti, zanosa novosti Božje. Iako su bili neuki ljudi, najednom im više ne nedostaju riječi. Njihova su srca postala prepuna i ne mogu šutjeti o radosti kojom su bili ispunjeni. Taj pak navještaj radosti, povezuje sve ljude u jednu obitelj. Ono što je važno u svemu ne zaboraviti da je Duh Božji taj koji drži na okupu ljude različitih jezika, naroda, kultura i običaja.
Nadalje, je istaknuo kako pak jezik koji svi razumiju jest jezik ljubavi – jer čovjek je slika Božja, a Bog je ljubav. “Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!” . Kad ne ljubimo mi se otuđujemo. Manje smo ljudi, nismo ono što bi trebali biti. A da bismo mogli vršiti Kristovu zapovijed ljubavi i živjeti jedinstvo/zajedništvo s drugima za to nas može osposobiti samo Kristov Duh u nama.
Kada razmišljamo o svemu ovome dobro se upitati: kakvi smo mi danas? Jesmo li mi današnji kršćani – Kristovi vjernici, kao Crkva doista poput one prve Crkve?, upitao je, te istaknuo kako Manfred Lutz u Mala povijest najvećega“ kaže: “tko doista vjeruje u Boga, živi drukčije od onoga koji ne vjeruje…”, a danas kao da nema nikakve razlike između ateista i nekih vjernika….
Naime, ako primijetimo da u nama ima previše brige, straha, zatvorenosti, sebičnosti, tromosti, neraspoloženosti znači da nešto nije u redu s našom vjerom ili načinom na koji vjerujemo. Netko će možda reći: pa kako ne biti zabrinut i neraspoložen u ovoj situaciji, povisili su nam PDV, cijene stalno rasta, a primanja jedva ili ni približno ne pokrivaju troškove. Svugdje se sluša o krizi, o prijevarama, tako da više ne znamo kome možemo vjerovati… Sve je to istina. No ono što želim reći jest da bi mi kršćani i u takvim okolnostima trebali biti bez straha i uznemirenosti, poručio je o. Hontić, te pozvao da kao primjer uzmemo apostole. Oni su nakon Isusovog uhićenja i razapinjanja bili uplašeni, razočarani i besciljni. Kao da im se sve srušilo, ali nakon Duhova postali su posve novi, tako da se ni progona, ni smrti nisu bojali.
Gledajući ljudski, ništa se posebno u njihovu životu nije dogodilo. Niti su postali bogatiji, niti privilegiraniji, nego još gore: ostali su bez svog Učitelja, i bili su izvrgnuti sumnjama i progonima.
Stoga, ono što je potrebno i nama danas jest ta uronjenost u Boga, pravo zajedništvo, životno jedinstvo s njim u snazi Duha Svetoga. Slušali smo u evanđeljima ovih uskrsnih nedjelja kako trebamo biti povezani s Gospodinom, ne samo kao pastir i njegove ovce ili prijatelji, nego kao loza i trs. Biti povezani tako da se uvijek hranimo na Božjoj ljubavi crpeći životne sokove njegova Duha. Ne zaboravimo nikad da nas naš Bog ljudi i brine se za nas i ništa mu nije nemoguće. Važno je samo ne dopustiti sebi živjeti kao da Boga nema, jer time onda prekidamo našu vezu s njim i ostajemo sami, prepušteni sebi. Današnji nas blagdan želi podsjetiti da Gospodin može učiniti i nas novim njegovim ljudima. Po nama i preko nas će pak taj novi život moći onda dolaziti i do drugih s kojima živimo i kojima nas On šalje, rekao je na kraju homilije o. Hontić.
Po završetku mise uslijedilo je kratko predstavljanje života sv. Antuna Padovanskoga.
Pročitano je i popratno pismo o vjerodostojnosti relikvija koje je potpisao ministar provincijal Padovanske provincije sv. Antuna franjevaca konventualaca o. Gianni Cappelletto.
Svima i pojedinima, koji će čitati ovo pismo, jamčimo, na sve veću slavu Božju i mnoštva njegovih svetih, i svjedočimo, da je ova čestica od kože sv. Antuna Padovanskoga, priznavaoca i crkvenog naučitelja, izuzeta s vjerodostojnog mjesta i pohranjena u okruglu metalnu posudicu, s prednje strane kristalnim pokrovom zaštićenu, a na poleđini dobro zatvorenu. S crvenom tkaninom s unutarnje strane presvučenu, a našim pečatom u vosak crvene boje zapečaćenu, kako bi se jamčila njezina vjerodostojnost, stoji u pismu.
Također je pročitano i pismo vikara Padovanske provincije o. Giovannija Voltana upućeno o. Tomislavu Glavniku.
Radostan sam što mogu udovoljiti tvojoj zamolbi, koju mi je proslijedio generalni asistent o. Miljenko Hontić i na njegovu preporuku dopuštamo javno štovanje vjernicima u crkvi – svetištu župe Molve (Hrvatska) u kojoj si gvardijan i župnik – vrijednu relikviju sv. Antuna Padovanskoga, toliko dragog vjernicima, koji se zadržavaju i mole pred njegovim oltarom. Darujemo ti stoga vrijednu relikviju “ex cute S. Antonii” (od kože sv. Antuna), stoji u pismu u kojem se podsjeća kako su relikvije uvijek jasan znak povijesne prisutnosti, prisutnosti svetaca među nama u njihovom trajnoj nazočnosti među nama i njihovog bratskog zagovora kod Presvetog Trojstva.
Tako neka bude i s relikvijom koju vam darujemo. “Po Antunu k Isusu”! Tako je govorio papa Pio XI. godine 1937. Tebi, kao gvardijanu i župniku povjerene ti zajednice, braći i vjernicima, koji posjećuju marijansko svetište u Molvama, upućujem uskrsni pozdrav i želim svako dobro od Gospodina po zagovoru našega brata i dragog nam sv. Antuna, stoji na kraju pisma o. Voltana.
Nakon što su relikvije sv. Antuna pokađene, vjernici su pristupili i izrazili im štovanje.
Misno slavlje pjevanjem je uveličao župnu zbor.